Ponekad o reaktivnosti razmišljamo kao o problemu ljutnje ili borbi s emocionalnom regulacijom. To može biti točno, ali reaktivnost je i signal. Tijelo privlači našu pozornost kad smo radnom „modu“ ili na „autopilotu“. Tjeskobni smo, osjećamo prijetnju i mislimo da moramo nešto učiniti kako bismo preživjeli. Ili se budi dijete u nama s porukom: trebam nešto od tebe, a ti mi to ne daješ.

Glava nam postaje utočište. Odvajamo se od tijela. Osobito u traumama, kako ukazuju Peter Levine i Gabor Mate, priznati stručnjaci za iscjelivanje trauma, tijelu je oduzet naš osjećaj slobode djelovanja, ne vjerujemo više svojim tijelima, svojim osjetilima. Odvajamo se od tijela. To je suština reaktivnosti i neravnoteže.

U ritmu ravnoteže

Postoji i druga stvarnost. Ista priča, drugog autora: fizička svijest o ravnoteži. Kad smo usklađeni sa samima sobom, često dolazi osjećaj ekspanzije i suosjećajnosti, povezanosti i zadovoljstva. Naše tijelo je lakše, sve teče. Osjećamo se sposobnima i slobodnima od očekivanja. Dopuštamo si slijediti znatiželju i kreativnost. Pristupi tjelesno orijentirane terapije, poput, primjerice, somatske terapije koju je etablirao Peter Levine, stvara nam prostor za interakciju i eksperimentiranje.

Unutarnji svijet povezuje se s vanjskim. Prisutni smo sa sobom i s drugima. Više ne „petljamo“ i ne razmišljamo. Neriješena pitanja se razvrstavaju, obrađuju, spremaju u odgovarajuće ladice i ostavljaju u miru. Čak i u prisustvu emocija, tugovanja, javlja se osjećaj da je sve na svom mjestu, da smo OK. Ovo je, samo po sebi, terapija.

Pronalaženje mirnog unutarnjeg glasa

Gubitak ravnoteže može nastati trenutno. Povratak u smirenost može djelovati kao nemoguća misija. Neravnoteža postaje stalna, održavana vlastitom negativnom povratnom spregom. U aktivnom stanju, želja da ostanete budni osjeća se kao hitna potreba. Ono što nam može najviše pomoći čini se nemogućim i prijetećim.

Kada osjetimo svoje tijelo i opazimo svoja osjetila, vraćamo se u sadašnji trenutak. Primamo nove informacije i počinjemo s obradom. Usklađujemo se sa samim sobom. Kad bismo mogli „stati na loptu“ prirodnim putom, učinili bismo to. Ove strukture razvijamo dugoročno: kroz terapiju, boravak u prirodi, meditaciju.

Prednosti terapije

Naša neravnoteža, naša reaktivnost i odvojenost od sebe, mogu nam puno reći o našoj osobnoj povijesti. Ponekad okidači sežu do događaja iz djetinjstva. Savjetodavna psihoterapija može ponuditi dragocjen put do dugoročne promjene. Učimo se povjerenju. Učimo se usredotočiti, introspekcijom istražiti i opaziti sebe. To su temelji emocionalne regulacije.

S tog mjesta relativne ravnoteže idemo zajedno dalje. Oslobađamo se starih rana, mijenjamo uvjerenja koja opterećuju, mijenjamo stanja. Sve to vrijeme učimo biti s drugim, osjećajući povezanost i opuštenost. To nam omogućuje da svijetom hodamo ugodno se osjećajući u vlastitoj koži, da vjerujemo sebi, vjerujemo drugima i oslanjamo se na unutarnji osjećaj sigurnosti.